Sudjelovanje na državnoj smotri Lidrano 2026. u Vinkovcima, koja je trajala od 22.4. do 24.4., bilo je iznimno iskustvo puno kreativnosti i pozitivne energije. Učenik Jan Vito Klapčić iz 4.c razreda i njegova mentorica, profesorica Claudia Matković sudjelovali su u trodnevnom programu ispunjenom raznim sadržajima i radionicama koje su poticale stvaralaštvo i razmjenu ideja.
Atmosfera je bila iznimno ugodna i inspirativna, a gostoljubivi Vinkovčani dodatno su pridonijeli osjećaju zajedništva i dobrog raspoloženja. Sve je proteklo bez nepotrebne nervoze i stresa, u duhu suradnje i međusobnog poštovanja.
Naš Jan Vito dobio je vrlo lijepe i pohvalne komentare za svoj scenski nastup. Njegovo uprizorenje monologa iz romana Georgija Gospodinova “Fizika tuge” ostavilo je izvrstan dojam na povjerenstvo i publiku, koji su s velikim zanimanjem pratili izvedbu.
Učeniku i mentorici ovo su bila tri dana zasluženog druženja nakon brojnih sati priprema nakon, a i za vrijeme zahtjevnih nastavnih obaveza. Ipak, sav trud se na kraju isplatio.
I kako su? Ovaj put – vrlo jednostavno: jesu, i točka.
Sretno Janu u daljnjem radu na daskama koje život znače, a i mentorici u daljnjem prepoznavanju nadarenih glumaca koji se skrivaju među našim zidovima te pripremama za buduća Lidrana.
Smotra je bila tri dana kreativnosti “na najjače”, a iskustvo koje će se dugo pamtiti.
Odlomak iz romana Georgija Gospodinova “Fizika tuge” kojim je Jan Vito predstavio našu školu u kategoriji pojedinačni scensko-dramski nastup.
Imam fobiju od jednoga pitanja. Košmarnoga pitanja koje može doslovce iskočiti iza svakoga ugla, može biti skriveno u bezubim ustima susjede ili ga može promrmljati prodavač novina. Svaki telefonski poziv ispunjen je tim pitanjem. Da, najčešće se krije u telefonskim slušalicama. Kako si? Prestao sam izlaziti, nisam se javljao na telefon, mijenjao sam mjesta na kojima kupujem kako ne bih započinjao svakodnevna trivijalna poznanstva. Razbijao sam glavu kovanjem zaštitnih odgovora. Trebao mi je novi Ahilov štit od gluposti. Kako naći takav odgovor koji neće umnožavati nedarovitost, koji neće skliznuti u klišej? Odgovor koji te ne tjera koristiti gotove fraze, odgovor koji ne laže, ali i ne otkriva stvari koje ne želiš otkriti. Odgovor koji ne podrazumijeva početak dugog i besmislenog razgovora. Koja ga je to lažna tradicija etikete pripremala, kako se provlačilo kroz stoljeća to licemjerno pitanje? “Kako si?”, to je pitanje. That is the question. (Uzvišeno “Biti ili ne biti” zamijenjeno je tim ništavnim pitanjem, eto ti dokaza pada.) Kako si? Kako si? Kako si? Kako se odgovara na takvo pitanje? Vidiš, Englezi su mu doskočili, pretvorivši ga u pozdrav. Izvadili su mu kosti, oduzeli mu tu upitnu žaoku.
“Kako si” kora je banane, postavljena s čitavom ljubaznošću nama pod noge, sir koji te mami u zamku klišeja. Kako si? – slabi iscrpljujući otrov svakodnevice. Nema otvorenog odgovora na to pitanje. Nema. Znam moguće odgovore, ali ih se gnušam, shvaćate li, gnušam. Ne želim biti toliko predvidljiv i odvraćati “hvala, dobro” ili “ah, eto, tako, živi smo” ili “ha, još se držim” ili… Ne znam kako sam. Ne mogu biti kategoričan. Da bih vam adekvatno odgovorio, moram provesti noći, mjesece, godine, pročitati babilonske kule knjiga, pisati, pisati, pisati… Odgovor je čitav roman. Kako sam? Nisam. I točka.
